Naša poznata spisateljica Mediha Šehidić:

Kada imaš čast da tvoju knjigu na tanane pročita i da pozitivno mišljenje o njoj, jedna vrsna spisateljica koju cijene izuzetni poznavaoci književnih djela, naša Mediha Šehidić, autorica knjiga ''Na-opako i po-prijeko'' i ''Brodska cesta bb'', onda ti kao nepoznati autor imaš silnu želju da to podijeliš sa svima!

Recenzija koja ti daje krila...

Osvrt na moju knjigu ''Život je dar'' prenosim u cjelosti:

 

''Prvo izdanje Azeminine knjige pročitala sam prije skoro četiri godine.  

Drugo izdanje stajalo je na mom noćnom ormariću nekoliko mjeseci. Nisam stigla da pročitam ovu knjigu, a nisam htjela da to činim površno… čitati bez čitanja i reda radi.
Juče sam to učinila.
Iza sebe imam jedan težak put, onaj u kojem smrt i život stoje na istom tasu... onaj put kojim kročiš i čakaš koji tas će prevagnuti.  Često mi je, pred spavanje, umoran pogled padao na knjigu Azemine Klobodanović i njen naziv „Život je dar“.
Kao umirujuća dova, pomislila bih uvijek. Posebno danas i posebno u ovim nekim godinama, poslije svega i svačega proživljenog i doživljenog, kada će mnogi od nas pomisliti sasvim suprotno od onoga što misli autorica ove knjige i što nam poručuje ovim naslovom.
Često čujemo kako je život kazna. U njemu se trpi, u njemu se pati, u njemu se gubi.
Sve takve trenutke; čiste kazne, trpnje i gubitaka, čitamo i nalazimo u ovoj knjizi.
Azemina pripovijeda o svome životu. Rođena je kao jedanaesto dijete u porodici. Živi u siromaštvu radničke porodice, na margini. Mašta o Djeda Mrazu, hrli da ga vidi uživo, ali ne dobija paketić iz njegovih ruku zato što roditelji nisu imali novac da paketić uplate. Jedina, u masi dječice koja se slikaju sa Djeda Mrazom, stoji po strani, praznih ruku i stidi se. Njen stid, bol i suze niko ne primjećuje.  Džaba nam naknadni zagrljaji, u naknadnim vremenima, kada djevojčica iz ove priče sebi može kupiti paketić kakav želi.
- Da su mi bar zabranili da danas idem u školu! – misli djevojčica Azemina i uplakana odlazi sa priredbe.

Decenijama poslije susreta sa Djeda Mrazom i poraza ljudskog u ljudima oko nje, ona sa ushićenjem i strepnjom prave djevojčice opisuje priredbu, smjenu Stare i Nove godine, ljepotu i sjaj koji nikada ranije nije vidjela.

Nema paketića, ali ŽIVOT JE DAR!

Djevojčica Azemina ne shvata odmah šta znači živjeti pravo siromaštvo.
Dostojanstveno trpi ismijavanje svoje bajramske haljinice koju je s ponosom obukla, gleda majku – iscrpljenu i pokornu ženu, koja trpi nezgodnu narav svoga muža dok on pravi diskriminaciju među djecom i jasno pokazuje ih ne voli sve isto. Sklupčana ispod stola posmatra batinjanje svoje sestre, majku koja joj cijelu noć stavlja obloge na isprebijiano tijelo svoga djeteta koje ujutro, tako pretučeno, sasvim normalno ustaje i odlazi na pijacu da prodaje povrće kako bi preživjeli.
Prvu kupovnu haljinu dobija na poklon od starijeg brata koji dolazi u posjetu roditeljskoj kući iz Slovenije. Rođendana tu nema, niti se spominju.
Otac umire kad joj je bilo desetak godina. Ostaje nepismena i isprepadana mati koja se bori za golo preživljavanje tako što čuva tuđu djecu po komšiluku i prodaje povrće na pijaci.
Ambiciozna djevojčica Azemina radi na pijaci, odrasta i upisuje Tehničku školu u Zenici.  Nikada ne prestaje biti odlična učenica. Nikada ne ispušta cilj iz svojih očiju i nikada ne prestaje čuvati knjigu „Razbesneli anđeo“ od Lajoš Zilahija koju je dobila kao nagradu.

Nema para za matursku haljinu, ali ŽIVOT JE DAR!

Upisuje se na studij Metalurškog fakulteta (koji i nije bio njena iskonska želja), ali samo tu je mogla dobiti stipendiju, završava fakultet i ostaje da radi pri Institutu.
Spušta se niz ulicu 12. Aprila i zaklinje se da će, ako ikada bude imala svoju djecu, pružiti im sve ono što ona nikada nije imala.
Jednog dana, Azemina ima svoju djecu. I svoje unuke.
Teško stečeni sklad njene i svih bosanskih porodica tih nekih devedesetih godina remeti rat.
Nema ničega, osim gladi i samo gladi. U ženi se opet budi djevojčica Azemina i preživljava zahvaljujući stečenom umijeću preživljavanja još u ranom djetinjstvu. Konzerva „Ikar“, šnicle od tikve, mrak, paradajz i paprike iz saksije za cvijeće, granate, smrt...

Sve ratne strahote, ali ŽIVOT JE DAR!

Na kraju, autorica se osvrće i na svoju bolest.
Sudbina je, kaže!  „Imam još toliko toga što moram uraditi za svoju djecu.“
Svojom nogom korača u operacionu salu. Operativni zahvat i odstranjijvanje tumora traje pet sati.
Nakon povratka u život sa kvrgom na glavi i tijelom duha, Azemina ne kuka. Ona kaže:
A šta da nisam sasvim slučajno srela skromnog i poštenog doktora Blajića koji je znao o čemu se radi i šta se mora učiniti da mi spasi život?

Umalo nije umrla, ali ŽIVOT JE DAR... makar i u zadnjem trenu.

Azemina u svojoj knjizi priča jednostavno i čisto. Jasnim jezikom. Pripovijeda. Ne okrivljuje. Ne zahtijeva. Ne očekuje.

„Ako je more život, a valovi problemi i belaji koje on sa sobom nosi, nemojte bježati i kukati. Jednostavno, naučite surfati!“  - poručuje nam citatom S. Bugarija  djevojčica i žena Azemina Klobodanović na kraju svoje knjige.

Bilo bi mi žao da je nisam pročitala.
Tuge i bola je tu previše, ali bez ikakvog srkleta i huje. Sve u njenoj autobiografskoj ispovijesti je čisto prihvatanje.
Dar, sudbina, izbor, a možda pomalo i inat.


ŽIVOT JE DAR.


Žene koje ovako prihvataju životne udarce su, takođe, dar.

 

Hvala, Azemina!''