About donating a book - O darivanju knjige

Many people don't know that an author does not receive a copy of their own book from an online publisher, unlike a classic one, which gives the author a certain number of copies of his book for free. However, whether authors publish the online publisher's options (there are some), and print their book at their own expense through classic or online publishers, or for free through one of writer/author's book is definitely worth the price.

When you decide to write a book, you give a significant part of yourself by writing it for days, nights, introducing yourself, your emotions, and time spent on these activities no can back you and pay for it adequately. And if you choose the self-publishing option, after finishing the text of the book (manuscript), you do everything else yourself without the support of the team - you choose the prescribed font, page break, formatting, cover design, even with the help of the selected publisher's Caver Creator. Your effort and spent time are really significant and no one can pay you!

I personally bought every book that I published through my online publishers. If you consider the fact that my publishers are in the USA, then to the cost of the book adds no small cost of shipping. In truth, as an author, I am in a slightly more favorable situation than other buyers, because for authors the price of the book is significantly lower.

So, it should be fair and acknowledge how much such a gifted book is really worth, and someone to whom the author donates his book should appreciate it!

Believe me, I know this, and that is why I greatly appreciate all those who donated their book to me and I am grateful to them for it! Then I am so happy and in those moments I think I did the same thing to others, so it is easier for me to accept such a gift!

 

In Bosnian:

 

Mnogi ne znaju da autor od online izdavača ne dobije niti jedan primjerak vlastite knjige, za razliku od klasičnih, koji autoru besplatno dodijele određeni broj primjeraka njegove knjige.

Kako god, da li autori publikuju i štampaju svoju knjigu o vlastitom trošku putem klasičnih ili online izdavača, ili besplatno putem jedne od opcija online izdavača (ima i takvih), knjiga pisca/autora itekako košta.

Kada se odlučiš napisati knjigu ti daješ značajan dio sebe pišući je danima, noćima, unoseći sebe, svoje emocije, a vrijeme utrošeno na te aktivnosti niko ti ne može vratiti i adekvatno platiti. A tek ako odabirući opciju selfpublishing (samoizdavanje), po okončanju teksta knjige (manuscript), ti sve ostalo radiš sam, bez tima podrške -  vršiš odabir propisanog fonta, prelom stranica, formatiranje, dizajniranje korica pa makar i uz pomoć Caver Creatora odabranog izdavača, tvoj trud i utrošeno vrijeme je zaista značajno i ne može ti ga niko platiti!

Svaku knjigu koju sam ja publikovala preko svojih online izdavača lično sam kupila. Ako se uzme u obzir i činjenica da su moji izdavači u USA, onda se cijeni knjige pridodaju i ne mali troškovi dostave. Istina, ja sam kao autor, u nešto povoljnijoj situaciji od ostalih kupaca, jer je za autore cijena knjige značajno niža.

Dakle, treba biti fer i priznati koliko zaista vrijedi takva poklonjena knjiga i onaj kome autor svoju knjigu pokloni, trebao bi to i cijeniti!

Ja to vjerujem znam i baš zato izuzetno cijenim sve one koji mi pokloneše svoju knjigu i zahvalna sam im na tome itekako! Sretna sam iu tim momentima pomislim da sam to isto učinio i činim drugim, pa mi je lakše prihvatiti takav dar!

 

 

 

Ovako je nastala moja prva literarna knjiga

Za moje vjerne prijatelje i ostale zainteresirane, jedna lijepa priča...

 

 MOJA PRVA KNJIGA - DIGITALNA, ''OUT OF SPITE''

 

Prošlo je mnogo vremena od kada se u meni rodila ideja da nabacim na papir neke prizore iz svog života, tek toliko da ostane zapisano. Željela sam da napišem knjigu. Nisam uopšte razmišljala kome bi ona mogla biti interesantna, kojoj populaciji. Tek znatno kasnije, kada sam uveliko krenula sa pisanjem, pomislila sam da bi ovo moglo prvenstveno poslužiti mojoj unučadi da nekada, možda čak onda kada mene više ne bude na ovom svijetu, saznaju o životu njihove majke, o tome kako se živjelo u doba njenog djetinjstva, kako je bilo ratne 92', kako možeš uticati na svoju sudbinu, biti drugačiji a svoj...

I desilo se. Odlaskom u penziju u avgustu 2013., par mjeseci nakon toga, uzela sam laptop, otvorila fajl i započela ne razmišljajući o konceptu, sadržaju, formi,...Započela sam jednom pričom iz mog djetinjstva. Napisala sam nekoliko stranica i ... stala.

U januaru 2015. konačno sam krenula s ozbiljnijim radom na knjizi. Kao penzionerka imala sam dovoljno vremena da radim nešto za svoju dušu, za sebe, tako da mi je svaki slobodan trenutak bio ispunjen pisanjem. Jasno, bilo je tu razmišljanja,''lutanja'' po prošlosti u želji da napišem samo neke, meni bitne stvari. Nizale su se priče jedna za drugom i u konačnici bilo ih je pedeset. Priče nisu imale naslov zbog čega sam jednog momenta pomislila da knjiga nosi naziv ''Priče bez naslova''... Od samog početka sam imala ideju da knjigu napišem uporedo na bosanskom i engleskom jeziku, što sam i učinila. Trebalo je još osmisliti pravi naslov. Napravila sam listu mogućih naslova da bih se na kraju ipak opredjelila za ovaj: ''Iz inata / Out of spite'' jer mi se on činio prikladnim imajući u vidu nekoliko bitnih prizora opisanih u knjizi, počevši od načina na koji sam došla na ovaj svijet. To je bilo to.

Mogu reći da sam bila zadovoljna, ali nešto je ipak nedostajalo. Iako nisam imala namjeru da svoju knjigu i objavim, nešto me tjeralo naprijed, dalje. Mislila sam da sačuvam tekst za neka druga vremena, možda će nekom od moje unučadi pasti na pamet da je i objavi, ko zna. Pa ipak, dok sam završavala knjigu stalno su mi na pamet padale ideje kako bi bilo lijepo da bude i publikovana, ali kako? Znala sam od ranije, dok sam bila u radnom odnosu i pisala stručne knjige, koliko je to kompleksan posao koji pored znanja i izuzetnog truda zahtijeva i značajna finansijska sredstva, a ja kao penzioner to sebi sada ne bih mogla priuštiti.

Odluka je pala – krenula sam ipak dalje!

Pretražujući po internetu za mene najpovoljniji način publikovanja knjige, našla sam da bi to mogla biti opcija ''selfpublishing'' (''samoizdavanje'') digitalne (e-knjige) koju je moguće objaviti čak i besplatno. Potreban je trud, volja, upornost, solidno poznavanje rada na računaru i naravno, solidno poznavanje engleskog jezika. Pošto sam raspolagala sa navedenim, krenula sam u ''posao''. Prvo sam se educirala po pitanju pojma ''digitalna knjiga'', o njenim prednostima i nedostacima, ali i o izdavačkim kućama koje autorima pružaju mogućnost da putem interneta objave svoju knjigu.

***

Moj sljedeći korak je bio odabrati odgovarajuću on line izdavačku kuću koja se bavi izdavanjem digitalnih knjiga. Naravno, prvo sam pretraživala one iz naše regije, ali niti jedna od njih nije pružala mogućnost besplatnog publikovanja što meni nije odgovaralo.

Onda sam krenula sa pretraživanjem drugih kompanija i da ne duljim – opredjelila sam se za Amazon Kindle Direct Publishing (KDP). Putem ove platforme vrši se izdavanje ali i prodaja e-knjiga. Ima dosta platformi koje se bave izdavanjem e-knjiga (npr. Apple, Barnes & Noble,...), ali sve one ove knjige publikuju a onda ih prodaju putem Amazona. One se ne bave i prodajom knjiga koje same publikuju. I dodatno, CreateSpace je povezan sa Amazonom tako da kad se kod njih objavi knjiga u printanoj formi, ista bude dostupna za prodaju na Amazonu i na njihovoj vlastitoj knjižari. Na zahtjev kupca CreateSpace štampa knjigu u broju kopija koji zahtijeva kupac.

Opredjeljujući se za Amazon KDP pružila mi se mogućnost da bez ikakvih novčanih ulaganja publikujem svoju knjigu u formi e-book, da sama dizajniram korice uz pomoć njihovog Cover Creator-a, ....a kasnije sam putem CreateSpace istu publikovala i u printanoj formi.

Dakle, nakon odabira platforme mogla sam da krenem sa opcijom ''self-publishing'' moje knjige uz prethodnu registraciju na Amazon Kindle Direct Publishing. Nije komplikovano, ukoliko se solidno služite engleskim jezikom i poznajete rad na računaru. Treba samo pažljivo pratiti korake. Naravno, prvo sam proučila njihova pravila i prema uputama pripremila (sve na engleskom jeziku): kratku biografiju, ključne riječi, kratak opis - o čemu knjiga govori, manuscript (tekst knjige)... Zaustavila sam se kod izbora jezika na kojem će se knjiga publikovati.  Nije bio u opciji niti jedan jezik iz naše regije, ali ni mogućnosti dvojezičnog publikovanja. Ostala mi je jedino mogućnost da knjigu publikujem na engleskom jeziku, što meni nije odgovaralo jer sam željela da knjiga bude na bosansko-engleskom jeziku, a tako sam je i pripremila. Nakon obraćanja Timu za podršku dobila sam očekivani odgovor: da knjigu preuredim i objavim samo na engleskom jeziku, a oni će razmotriti da u skoroj budućnosti uvrste na ovu platformu još koji jezik.

Moram da naglasim da su svi timovi za podršku, odnosno saradnici na ovoj platformi, izuzetno ljubazni i što je najvažnije ažurni. Stoje vam na raspolaganju 24 sata dnevno, bilo putem e-maila bilo besplatnim telefonom i na vaš mail odgovaraju u roku 12 sati.

Nisam odustala. U ovoj fazi do izražaja su došli moja volja i upornost.

Bio je to za mene pravi izazov. Knjiga je dobila naziv ''Out of spite''. Nakon što sam preuređen tekst knjige proslijedila, uputili su me da napravim korice svoje knjige putem njihovog Cover Creator-a, ili ako imam svoje da ih postavim, ali moraju imati odgovarajuću rezoluciju.

Moram da ponovim – zaista je ovo izazov. Trebate sami (ako nećete da angažujete njihovog stručnjaka, što puno košta – počev od 399$) od velikog broja ponuđenih slika, odabrati odgovarajuću za korice, po vašoj želji. Ustvari, nije samo želja u pitanju. Trebate biti dovoljno kreativni da odaberete sliku za korice koje odgovaraju naslovu vaše knjige i njenom sadržaju. Sljedeći korak je izbor vrste i veličine slova, boja slova, te raspored teksta na koricama uz odabranu sliku. Kada sam okončala dizajn korica, vratila sam se ponovo na korak postavljanja teksta, gdje sam obavještena o broju uočenih grešaka koje sam ispravila i onda osigurala (save) izmjene. Da, nakon svakog koraka koji se odradi u postupku publikovanja mora se kliknuti na ''save and continue'' (osigurati i nastaviti). Jedan od sljedećih koraka je bio odabir područja - zemalja u kojima će knjiga biti dostupna, što vi određujete, a onda se postavlja cijena na osnovu koje Amazon KDP pravi kalkulaciju za određena područja distribucije knjige.

Dobra stvar kod opcije self-publishing je ta što se autoru pruža mogućnost da u svakom momentu može vršiti izmjene u knjizi i na koricama, u detaljima o knjizi, biografiji autora,...  Dakle, autoru je data potpuna sloboda kod ''selfpublishing'' opcije.

To je to. Tako je 28. Juna 2015. publikovano prvo izdanje moje digitalne knjige ''Out of spite'', na engleskom jeziku. Oh kako sam bila ponosna kada sam obavještena da je moja knjiga uspješno publikovana i da se nalazi u prodaji preko interneta: www.amazon.com, www.amazon.de, www.amazon.jp, ...širom svijeta!

Naravno, ovo nije kraj. Onaj ko dobro prouči način rada on line izdavača zna da autor publikuje knjigu preko njih, ali sve ostalo je na autoru. Autor treba da napravi svoju autor-stranicu (Author page), svoju internet stranicu, a sve u cilju promocije svoje knjige bilo putem društvenih mreža (Facebook, Twitter,...) ili svojih internet stranica. Ima još niz načina kako što bolje upoznati čitaoce sa svojom knjigom, a sve prijedloge i pomoć pruža Amazon KDP. Autor mora biti aktivan. Ažuriranje sadržaja svojih internet stranica, rad na poboljšanju knjige,... sve je to na autoru. I sve sam to uradila. Napravila svoje internet stranice:

 www.k-azemina.simplesite.com

 www.binarnet.hr/sve-moje-knjige

Na Facebook-u napravila stranicu koja se odnosi na moju knjigu, a redovno na Twitter-u i Facebook-u postavljala postove i slike vezano za knjigu, putem mailing liste upoznala svoje prijatelje sa istom, itd, itd. Imala sam dovoljno vremena na raspolaganju, a ako se tome doda i moje oduševljenje zbog publikovanja moje PRVE knjige, bila sam stvarno aktivna i puno radila po preporukama Amazon KDP. Nekako sam se lijepo osjećala u okviru ovih aktivnosti. Našla sam zanimaciju i radila prvi put nešto za sebe, nešto što je bio moj izbor, što nisam morala da radim zbog drugih,..

Tako sam možda već nakon mjesec dana pripremila novi koncept knjige, uključujući uz naslov i podnaslov, koji mi je nuđen u postupku publikovanja. U početku, u prvoj verziji, jednostavno sam ga preskočila jer ga nisam ni imala. Razmišljala sam i došla do važnog saznanja. Zahvaljujući mogućnosti stavljanja i podnaslova na knjigu, ja sam se dosjetila da podnaslov u mom slučaju bude naslov na bosanskom jeziku, tako da je knjiga sada imala naslov: ''Out of spite'', a podnaslov:''Iz inata''. Iskoristila sam ovu mogućnost pa sam i tekst knjige (manuscript) koncipirala tako da je prvi dio knjige obuhvatao 50 priča na engleskom jeziku, a onda je ubačena i stranica ''Bosnian version'' iza koje su slijedile iste ove priče ali na bosanskom jeziku. Dizajn korica je ostao gotovo isti, sa neznatnim izmjenama u fontu, ali se uz naslov sada našao i podnaslov.

Ostalo mi je da probam da li će ovo proći kod publikovanja... I gle čuda. Prošlo je. Kako sam bila sretna!

Konačno sam uspjela publikovati knjigu baš onako kakva mi je bila zamisao od početka – na engleskom i na bosanskom jeziku istovremeno. Naravno, ovo je bilo prepoznatljivo na koricama i kod pregleda unutrašnjosti knjige, ali kod detalja koje Amazon daje za knjigu kada je u pitanju definiranje na kojem je jeziku ista izdata, može se vidjeti - ''na engleskom''. Ja sam se potrudila da na svojoj autorskoj stranici (Author page), te na svojim internet stranicama svaki put naglasim da je knjiga publikovana na dva jezika, a kao potvrda tome svaki put sam detalje o knjizi, o autoru, pisala i na engleskom i na bosanskom jeziku. Tako sam i pojedine priče iz svoje knjige objavljivala...

Ovo je bio moj dodatni uspjeh. Ne samo da sam uspjela bez ikakvih troškova objaviti svoju knjigu koja je dostupna širom svijeta, već sam je uspjela objaviti i na svom maternjem jeziku, koji uopšte nije zastupljen na platformi koju sam odabrala za izdavanje svoje knjige.

***

 Nakon što su moji prijatelji bili upoznati sa mojom digitalnom knjigom, dosta njih je izrazilo želju da bi je kupili kada bi bila u printanoj formi (''ništa ne može zamijeniti onaj zvuk i miris listanja papira''). To je bio razlog da idem korak dalje i da istu knjigu putem CreateSpace publikujem i u printanoj formi.

Za mene – novi izazov. Tako je već početkom oktobra 2015. moja knjiga ''Out of spite – Iz inata'' publikovana i u printanoj formi (paperback book). I ovdje sam imala mogućnost da angažujem profesionalnog dizajnera preko CreateSpace, a što naravno košta, te sam i u ovom slučaju iz palete ponuđenih slika za korice, sama odabrala odgovarajuće, s tim što je sada moja knjiga imala ne samo prednje već i zadnje korice (front cover i back cover). Kakav divan osjećaj kada se na Amazon knjižari (store) pojavila moja knjiga u dvije varijante: kindle i paper back (digitalna i štampana)! I ne samo to. Ona štampana se nalazi i na CreateSpace store. Neću da pišem o detaljima, koracima kod publikovanja knjige putem CreateSpace jer postupak ima dosta sličnosti sa publikovanjem preko Amazon KDP – treba samo pratiti korake i upute. Reći ću samo ovo – autor ne može ići ispod cijene koju diktira ovaj on line izdavač što je i opravdano jer se u obzir ovaj put uzimaju troškovi štampanja (papir, tinta,...) što nije slučaj kod publikovanja digitalne knjige.

Ali ima jedna dobra stvar u ovome. Cijeli sistem preko CreateSpace funkcionira na način da knjiga ide na štampanje tek kada potencijalni čitalac / kupac pošalje narudžbu za knjigu. Dakle, knjige se printaju na zahtjev pa na taj način nema nepotrebnog skladištenja i štampanja mnoštva kopija koje možda niko neće kupiti.

Moguće je čak štampati i samo jedan primjerak što niti jedan naš klasični izdavač ne može ponuditi.

***

Saznanjem da je na CreateSpace zastupljen i bosanski jezik, početkom avgusta 2016. odlučila sam da publikujem svoju knjigu ovaj put samo na maternjem jeziku. Iskoristila sam priliku i izvršila neke izmjene u manuscript, te izmjenila korice tek toliko da se razlikuje ova knjiga od one publikovane u dvojezičnoj formi, a opet da zadržim isti motiv na koricama. Nažalost, nije bilo moguće ovu knjigu publikovati i kao kindle book ( u digitalnoj formi), jer na Amazon KDP platformi još uvijek nije zastupljen niti jedan jezik iz naše regije, pa ni bosanski.

Bila sam oduševljena jer je lijep osjećaj kad na CreateSpace store i na Amazon store stoji jasno naglašen jezik na kojem je knjiga publikovana: ''Bosnian''!!! Sada je moja knjiga s nazivom ''IZ INATA'' dostupna i razumljiva i za one kojima je blizak samo bosanski, odnosno hrvatski ili srpski jezik.

Moja knjiga je sada publikovana i na mom maternjem jeziku!

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                        Autor               

 

KONJ U AUTOBUSU

 

Kad radiš veliko spremanje, generalku, u stanu ili kući, možeš angažirati ženu koja zna i hoće da obavlja takve poslove, koja će biti plaćena za to, ali u tom čišćenju ima puno poslova koje ako si perfekcionista, ipak moraš učiniti samo ti ( unutrašnjost ormara, plakara, komoda, kuhinjskih ormarića, ...). 

Kuhinja je priča za sebe. Bez obzira da li je velika ili mala, zahtijeva da joj se posveti puno, puno vremena ako je stalo da očistiš i pospremiš svaki čošak baš kako treba. Jedino me tješi što se to ne radi često, pa se nekako i može izdržati. Eto ja danas već drugi dan radim na generalnom čišćenju svoje kuhinje. Na red su došli ormarići, i to oni donji. Tu je razno posuđe sa priborom za kuhanje, ... a tek namirnice bez kojih ne može niti jedno domaćinstvo normalno funkcionisati, pa onda kojekakve boce sa uljem - suncokretovim, bundevinim, maslinovim ..., začini i još puno, puno toga. S obzirom da nemam ostaviti uvijek mi fali još pokoji ormarić i policu, a kod čišćenja bih najradije da ih imam što manje. Naporno brate do zla Boga kako kažu, jer ove aktivnosti zahtijevaju pravu kondiciju - čučni, ustani, podvuci se, uvuci se, izvuci se ... Ako imate dobru kičmu i nije problem, naravno, i pristojan broj godina, ali u mojim godinama .... e to je već upitno. Meni i mojoj generaciji trebale bi fizikalne terapije sa kakvim tretmanima, prije i poslije svake ove generalke. Došla sam u poziciju kad moram glavu uvući u ormarić, na koljenima, pokušavajući temeljno očistiti baš svaki čošak. Prethodno sam u tom istom položaju, i to nekoliko puta, izvlačila sve ono što se nalazilo u ovom, ne znam kojem po redu ormariću. Baš kad sam se pokušavala izvući da isperem krpu, klepim se u glavu o gornji rub ormarića, i to baš na mjesto gdje se u ovakvim i sličnim situacijama, redovno udarim. Ta neznatna bol, na koju sam već navikla, baš na tom dijelu moje glave, podsjetila me na ovaj slučaj.

Bilo je to davno, 1986.godine kada sam imala operaciju na krvnom sudu glave, koja je hvala Bogu uspješno obavljena. Jasno, vodila sam računa, u početku pogotovo, da me neko ne povrijedi na tom mjestu. I uglavnom sam u tome uspijevala.

Jednog dana, vraćam se ja autobusom od ljekara, sa kontrole, i pazim da zauzmem mjesto gdje me niko ne može povrijediti. Kada je autobus bio blizu stanice na kojoj sam trebala izići, stala sam pored vrata i najednom, pred sam izlazak, osjetim užasnu bol na glavi u predjelu moje rane. Nije mi jasno kako se nisam onesvjestila, kako sam tu bol izdržala i ostala pri sebi. Užasno me zaboljelo, toliko da su mi suze same klizile niz lice od siline udarca laktom u moju još uvijek svježu ranu na glavi. Bio je to lakat čovjeka koji se baš u tom momentu našao pored mene hvatajući se rukom za šipku iznad. Kako mu nije padalo na pamet da mi uputi izvinjenje nakon ovog grubog, pa makar i slučajnog udarca, zbog nesnosnog bola, zaboravila sam na pristojno ponašanje koje se od mene očekuje, i htjela sam da mu vrisnem:

-          Budi pažljiv, konju jedan!

Međutim, nisam bila u stanju izustiti ni riječ!

Ne znam ni sama kako sam uopšte izišla iz autobusa, jer je užasna bol i dalje bila prisutna. Cijelim putem do stana suze su umivale moje lice, a ja trpila i trpila tu nesosnu bol. Kad sam konačno ušla u sobu gdje je bila moja starija kćerka, gotovo sam se srušila u fotelju. Ona je pohađala tek prvi razred osnovne škole. Sa strahom u očima, gotovo plačući, upitala me je zašto ja plačem, što mi se desilo. Držeći rukama glavu u predjelu rane, uspjela sam joj jedva odgovoriti:

-          Udario me neki ''konj'' u autobusu!

Čuvši ovo, čudeći se, sva nekako zbunjena, upitala je:

-          Ali mama, odakle konj u autobusu?!

Najednom sam zaboravila na bol i počela sam da se smijem. Moja kćerka me tad ponovo zbunjeno gledala ne shvatajući zašto se sad smijem. Kad sam malo došla sebi, što od bola što od smijeha, ispričala sam joj što mi se desilo -  kako me slučajno svojim laktom udario neki čovjek, a nije ni pomislio da mi uputi izvinjenje. Za osobe koje se tako bahato ponašaju, u našem narodu kažemo da su konji. Ne znam zašto, jer su konji divne, plemenite i pametne životinje, ali eto tako je!

Shvativši o kakvom je ''konju'' riječ i moja kćerka se počela smijati, a onda me nježno zagrlila svojim ručicama i tužno pogledala u pravcu moje rane.

Eto tako, svaki slučajni udarac u ovaj dio moje glave, ja ne doživljavam kako se i očekuje, sa bolom, naprotiv, sa osmijehom.

 

PUTOVANJE ZA PAMĆENJE

 

           Bilo je godina 1978. Bila sam mlada, tek udata žena ... Donijela sam odluku da za vrijeme svog godišnjeg odmora posjetim mužu koja je bio na odsluženju vojnog roka u Malom Lošinju, u Hrvatskoj. Sve bi to bilo normalno i prihvatljivo da u tom periodu nisam bila trudna gotovo pet mjeseci, sa prilično velikim stomakom ispred sebe. Kad sam koleginicama na poslu pomenula ovo, čudile su se, nisu mogle shvatiti da ja ne shvatam koliki je rizik i po mene i po bebu. Ali ja nisam odustala. Radovala sam se susreo sa svojim mužem neopisivo, a kako i ne kad se nismo vidjeli gotovo dva mjeseca!

I počelo je spremanje ... Kuham ja, kuha svekrva, kuha moja mama - svaka od nas bi da ponesem mužu ono što on voli. Bilo je tu svega - hurmašica, baklave, razne pita .... Kasnije saznajem da on od toga gotovo ništa nije okusio - počastio je vojnike u svojoj sobi!

I tako se ja uputim na svoje odredište sa dvije prepune i preteške torbe, velikim stomakom ispred sebe, i još većim osmijehom. Bilo je to putovanje za pamćenje! Od Zenice do mog odredišta koristila sam gotovo sva moguća prevozna sredstva, još samo ne avion. Zet me odvezao u ''peglici'' (tadapopularni mali automobil)na Željezničku stanicu odakle sam vozom putovala do Zagreba, a onda sva onakva natovarena užurbano, gotovo trčeći, preskakala željezničke tračnice da dođem do voza za Ogulin. Nakon nekog vremena scenarij se ponovio – užurbano preskakanje željezničkih tračnica do sljedećeg voza za Rijeku, koji samo što nije krenuo. Za divno čudo, nije mi to teško padalo jer sam bila sretna što se ja na vrijeme ukrcah u pravi voz. Putovanja do Rijeke se i ne sjećam. Neko od putnika mi je smjestio prtljag i ustupio mjesto, jer ipak, trudnica je u pitanju. Ne znam tačno koliko sam putovala, a onda sam se nekako iskobeljala iz voza i sa svojom pozamašnom prtljagom uputila do luke...kako? Stvarno mi ni dan danas nije jasno kako sam se bez problema, bez ičije pomoći snalazila na ovom putovanju, sa onom silnom prtljagom računajući i veliki stomak ispred sebe, a prvi put putujem sama.Odatle sam brodom otplovila do otoka Cresa, pa autobusom do Malog Lošinja. I to nije kraj. Uzimam taksi i vozim se do Kasarne gdje me čeka moja ljubav, ON!

Koliko sam sati provela u vožnji ne sjećam se, ali se zato sjećam do u detalje momenta kad sam se našla u NJEGOVOM zagrljaju ... poljupci, grljenje, bilo je i suza, s moje strane, a još nismo ni progovorili. Ne računam ono njegovo u trenu izgovoreno, kad me ugledao:

-          Jao, kolika si?!

Ostavio me mršavicu, a sad ugledao veliki stomak ispred mene u kojem je bilo naše nerođeno čedo... Proveli smo tri - četiri dana zajedno i ja morala nazad, zbog njega jer on nije mogao dobiti više slobodnih dana. On je još uvijek bio sa statusom ''guštera'' (tako zovu one mlade vojnike, koji su na početku služenja vojnog roka). Svaku noć je morao ići u Kasarnu i mene opet ostavljati samu, ali nam to nije smetalo, jer smo se radovali sljedećem jutru... Svaki trenutak nam je bio dragocijen i bio posvećen samo nama troma. Milovao je moj stomak, naše čedo u njemu, stavljao uho na stomak osluškujući njegove otkucaje srca, a tek ono kad se ''ritne'', a mi istovremeno krenemo da milujemo naše još nerođeno bogatstvo. Nježnost, neopisiva ljubav... Ovo će mi strašno nedostajati po povratku kući, i puno, puno toga još, a ja bila spremna i na to samo iz jednog razloga – zbog ljubavi!

Pri povratku u Zenicu, bilo mi je puno lakše jer su torbe sada bile gotovo prazne. A ja? Ja sam bila totalno prazna, puno, puno više od praznih torbi (ne računam našu bebicu u meni), što nije ni čudo jer je slijedio rastanak s mojim mužem, daleko duži od dva mjeseca, sve do njegovog povratka iz vojske.

Vraćala sam se istom rutom, istim prevoznim sredstvima, samo u suprotnom smjeru, a za sobom ostavila NJEGA, svoju ljubav i sve ono što će mi itekako nedostajati u danima, mjesecima koji slijede. Utjeha je bila što ovaj put bar jedan dio ture nisam bila sama. ON je bio sa mnom sve do luke, do broda, a onda ja sama dalje. Dok me pratio vidjela sam ogromnu tugu u njegovim očima, ali i neki čudan strah za mene. Nije mi ništa rekao, ali jesu njegove oči. Taj neizgovoreni strah pročitala sam u pismu koje mi je poslao nakon što me ispratio. Vidjevši kakvi su valovi uz obalu mora u momentu kad me ispračao na brod, koji je iz luke krenuo u pola pet u jutro, znao je što me čeka tek na otvorenom moru. Ja pojma nisam imala o tome, a što je bilo i dobro. Bila sam pošteđena bar jednog straha... Ali ne dugo, dok se nismo udaljili od obale koje nije bilo ni na vidiku - samo pučina, voda, valovi, uzburkano more. Prvih petnaestak minuta plovidbe more je bilo relativno mirno, a onda sam se našla u horor filmu. Tako sam mislila, jer ono što se dešavalo mogla sam vidjeti samo u filmovima ovog žanra. Valovi su bili ogromni, tako da se ovaj naš, ne tako mali brod, najednom počeo ponašati kao da je od papira. Počeo se toliko ljuljati da sam pomislila da će se prevrnuti. Voda je zapljuskivala palubu sve više i više... U početku sam bila na palubi zajedno sa ostalim putnicima, jer je vrijeme bilo lijepo, more ne toliko agresivno uzburkano, a onda smo se povukli u Salon. Sklupčana na klupi zatvorenih očiju, kako ne bih gledala ogromne valove, nisam bila pošteđena onog drugog - osjetila sam njihanje svakog djelića svoje utrobe koji se sinhronizovao sa njihanjem broda. Bilo je grozno... A onda krenu nagon, užasan nagon za povraćanje. Sva sreća pa me jedan mladi bračni par odveo do WC-a gdje sam ispovraćala svoju dušu, ma kakvu dušu, toliko sam povraćala da sam mislila, gotovo sigurna bila, da sam povratila i svoje nerođeno dijete! Tek kasniji pogled na moj stomak, potvrdio mi je da nisam. Ne sjećam se kako sam se našla u potpalublju gdje su me smjestili, ali mi je tu bilo puno, puno lakše...

Nastavila sam svoje putovanje došavši do Rijeke, opet voz do Ogulina, pa voz do Zagreba. Opet neizbježno preskakanje preko tračnica i ukrcavanje u pravi, moj voz. U Zagreb sam stigla nešto prije 17 sati i na informacijama saznajem da voz do Zenice preko Doboja imam tek u 21 sat i 25 minuta! Imala sam toliko puno vremena a bila sama sa svojim bolom i tugom zbog rastanka s voljenim, koji me nisu napuštali ni na tren. Kupila sam razglednicu, sjela u restoran, naručila ručak i pisala mužu, a vrijeme nikako da prođe... Opet imam vremena na pretek – čitanje novina uz kafu u staničnom restoranu, gledanje na sat, a kazaljke se ne pomjeraju, bar mi se tako činilo. I konačno dođe vrijeme da odem na peron i da se ukrcam u svoj voz – tek nešto iza 21 sat. U vozu užasna gužva, ali je ovdje bilo i onih kulturnih koji su meni trudnici odmah ustupili mjesto. Tako sam bila u prilici da sjedim sve do Doboja. U Doboju otkačiše ovaj vagon u kojem sam i ja bila i onda je slijedilo premještanje u drugi... E ovdje je bio haos, nezapamćena gužva. Mladići, čak i žene sa djecom, spavaju prostrti po hodniki vagona tako da si sretan ako imaš sreće da zauzmeš stojeće mjesto površine svojih stopala! Nikom od putnika bilo koje starosne dobi i pola nije padalo na pamet da meni trudnici, sa vidljivo velikim stomakom, ustupi mjesto. Ma jok! Na ovoj relaciji nije bilo kulturnih, nije bilo džentlmena, ni muških ni ženskih...

Tako sam ja cijeli put od Doboja do Zenice prestajala u hodniku priljubljena uz zid vagona i razmišljala o svom putovanju tamo i nazad. Valjda su me umor, bol u nogama, krstima i iscrpljenost dotukli i naveli na ovo. Pitala sam se da li je ovo vrijedilo truda. Ipak, trebalo je na ovom putovanju provesti više od 24 sata u jednom smjeru, u oba to je više od 48 sati, uz razno razna prevozna sredstva i nekoliko presjedanja?! Da, još sama, sa velikim stomakom ispred sebe, a u rukama teške, preteške torbe, a biti sa voljenim samo tri-četiri dana! Odgovor je bio DA! Ljubav, ona prava, bez interesa, ne vidi i ne čuje, ne traži razlog i objašnjenja...ona radi po svom!

Stigla sam konačno u svoj grad oko sedam sati ujutro. Taksijem sam došla do kuće i samo sanjala krevet, ma stolicu, bilo što samo da ne moram stajati... Kako sam bila umorna, teška, noge ko balvani, otečene toliko da su mi se kajševi sandala urezali u kožu... Nakon nekog vremena bila sam u krevetu, utonula u duboki san sa osmijehom na licu i sanjala. Pogodite šta?!

 

BIO JE ČUDAK

Ima tome trideset i više godina, kada sam njega slučajno upoznala u našoj bolnici. Bio je to sasvim običan, koštunjav čovjek, sa dužom kosom koja mu je neuredno padala po vratu i u cipelama koje kao da su bile za dva broja veće. Samo bijeli mantil koji je na njemu nekako visio, ukazivao je da bi ovaj čovjek mogao biti ljekar. Da sam ga ranije srela na ulici nikada ne bih pomislila da je to ljekar, a kamo li vrhunski neurohirurg, koji je veliki broj pacijenata u Hrvatskoj i u Bosni, spasio od invalidskih kolica, a značajnom broju i život. Bio je to dr. Ivan Blajić.

On je bio  živi primjer one narodne -  ''Odjeća ne čini čovjeka!'' Volio je  svoj posao, istinski brinuo o  svojim pacijentima, a ništa nije tražio za uzvrat! Cilj mu je bio samo da pomogne pacijentu, da ga izliječi po svaku cijenu, da mu pokuša spasiti život kada mu je isti ugrožen. Dežurao je noću uz svoje pacijente, nije odlazio kući već bi tu prespavao, previjao im rane nakon operativnog zahvata koji je on obavio, a to bio posao medicinske sestre!

Posao mu je bio strast, a u operacionoj sali u spašavanju tuđih života, ovaj ljekar nalazio je sav smisao života. Živio je skromno, a svaki pokušaj da mu se daruje bilo što, doživljavao je kao uvredu. Tokom rata, znao je ne uzeti plaću, već je tražio da se taj novac da onima kojima je bio potrebniji – ranjenicima i porodicama stradalih. Jednom prilikom, sasvim slučajo, saznala sam da je ovaj isti čovjek, ljekar, odbio da prihvati ponuđeni stan od bolnice gdje je bio uposlenik, jer je smatrao da njemu i nije toliko potreban, može i dalje biti podstanar:

-   Ča će mi? Ima pričih!

Ovo su bile njegove riječi, riječi skromnog Dalmatinca, jer je smatrao da je stan potrebniji porodici s djecom, a on je u to vrijeme još bio samac. Mislim da su ovakvi ljekari bili rijetkst, danas pogotovo.

S pravom su ga pojedini pacijenti smatrali svecem, jer je svojim postupcima pokazivao da je više od običnog smrtnika. Bio je radoholičar, pacijenti ga pamte kao iznimno korektnog i poštenog ljekara koji se pacijentima posvećivao jednako neovisno o njihovom statusu. To je očekivao i od drugih. Pričali su mi da je bio kod automehaničara da mu ovaj popravi auto gotovo u raspadu. Dugo je čekao svoj red, i još bi čekao, da se nije pojavio čovjek koji ga je prepoznao, pa se obratio automehaničaru:

-   Što bolan ne uzmeš doktorov auto?

Čuvši ovo, automehaničar se sav zbunjen okrenuo doktoru i izvinjavajući se, tražio od doktora da pomjeri svoje auto kako bi mu ga uzeo u rad. Dr. Blajić mu je ljutito odgovorio:

-   Ne! Kad mi nisi htio popraviti auto kao običnom čovjeku, e nećeš ni sad kao doktoru!

Sjeo je u svoj krš od auta i odvezao se, ko čovjek.

Svi pacijenti i njihovi najbliži, svi oni koji su imali priliku da upoznaju ovog čovjeka, govorili su samo najbolje o njemu. Ovaj vrhunski stručnjak primao je sve i svakoga. Ako ste došli kojim slučajem i bez uputnice - nije bilo bitno. Nije mu trebala ni sestra za ispomoć ni bilo ko. Sve je sam radio, upisivao, pregledavao. Čudo od čovjeka!

Čula sam da se potpisivao malim slovom jer je želio biti mali čovjek u službi malih ljudi. Uvjerila sam se koliko ima istine u tome kada sam pogledala svoju otpusnicu iz bolnice koju i danas čuvam. Zaista je na njoj potpis dr. Blajića bio ispisan malim slovom! Mnogi su ga s pravom smatrali čudakom samo zato što je bio drugačiji od njih, što je drugačije gledao ljude i život, a za puno više njih bio je čovjek!  

Za susret sa ovim čovjekom čudakom krivac je moja bolna tačka na glavi koja je samo par mjeseci kasnije dostigla veličinu većeg oraha. Nakon prvih rtg snimaka glave, sudbina je bila da završim u našoj bolnici, kod jedinog neurohirurga u to vrijeme, kod  dr. Blajića. Nisam odmah prihvatila njegovo mišljenje vjerujući da se radi o nećem banalnom, ali zahvaljujući neopisivoj upornosti ovog čudaka, ja ostadoh živa! Da sam poslušala jednog od najboljih neurohirurga u Evropi, dr. Dolenca u Kliničkom centru Ljubljana, od kojeg sam tražila drugo mišljenje, davno bih bila na onom svijetu.

Pred kraj života ovog čudaka počeli su porodični problemi - umire mu supruga, a kasnije nesretno okončava i život jedinog mu sina, da bi na kraju, već dobro narušenog zdravlja, zbog gubitka najmilijih, na svom odjelu u Općoj bolnici Zadar, otišao je i on, dr. Blajić!

Često sam se pitala kako čovjeku koji je toliko života spasio, Bog nije spasio život njegove žene i jedinog mu sina?! Ko zna? Možda je tako trebalo da bude, da se ranije okonča i život ovog čovjeka kako bi se konačno odmorio uz svoje najmilije, jer je samo radio, brinuo o drugima, spašavao im živote, a najmanje mislio na sebe. Odmor je za njega bila nepoznata riječ.  

Otišao je, ali će ga pamtiti mnogi jer ga je bilo, itekako ga je bilo! Ja ga pamtim i uvijek ću ga pamtiti, a kad mene ne bude, ostat će riječi! Neka počiva u miru ovaj divan čudak!

KONAČNO SMO SVI ISTI

   Došao je kao glasnik, bez najave, da opameti, da probudi svijest kod ljudi. Zna on da neke ljude nisu zaustavili ni požari, ni poplave, ni zemljotresi, čak ni ratovi. Takmičili su se širom planete u novcu, u poslu, u veličini kuće i vile, a srca su im se ledila i ledila. Zaboravili su svoje najmilije, svoju porodicu, roditelje, zaboravili su puno toga. Nije ih bilo briga za gladnu djecu širom svijeta, za one koji vape za koricom hljeba, za one koji maštaju da idu u školu i nemaju tu mogućnost. Nije ih bilo briga za stotine hiljada migranata koji su napustili svoje domove bježeći od rata, tražeći mjesto gdje mogu u miru živjeti, raditi i zaraditi samo toliko da normalno žive, ne da se bogate. Ne, nije ih bilo briga za običnog čovjeka, mislili su samo na sebe!Pitam se, možete li vi moćni, danas svoju djecu i obiteljsku izmjenu u drugim zemljama kako bi ih zaštitili od ovog neprijatelja, od koronavirusa, kao što su činili za vrijeme rata 92 '? Ne, ne možete! Bez obzira koliko bili bogati nema tog područja, zemlje, na ovoj planeti gdje bi ih mogli poslati. Gotovo cijela planeta je zaražena! Strah je sada u vama, neopisiv strah, panika. Rani booking za ljetovanje na prestižnim destinacijama obavljali biste još u siječnju, rezervisali krstarenje, ... Danas, ništa od toga! Došlo je zbilja gadno vrijeme, a ako ćete pravo, niste bolje ni zaslužili! Rani booking za ljetovanje na prestižnim destinacijama obavljali biste još u siječnju, rezervisali krstarenje, ... Danas, ništa od toga! Došlo je zbilja gadno vrijeme, a ako ćete pravo, niste bolje ni zaslužili! Rani booking za ljetovanje na prestižnim destinacijama obavljali biste još u siječnju, rezervisali krstarenje, ... Danas, ništa od toga! Došlo je zbilja gadno vrijeme, a ako ćete pravo, niste bolje ni zaslužili!

Virus čeka svoj trenutak odlaska, a otići će onda kada bude siguran da ste svi naučili lekciju i shvatili da ima i važnijih stvari u životu. Prestali ste da cijenite stare i bolesne a ovaj virus je tu da vas podsjeti koliko su oni ranjivi, koliko biste ih trebali paziti. Prestali ste da cijenite zdravstvene radnike i sad ste dobili priliku da saznate koliko su oni nezamjenljivi. Ipak postoji kosmička pravda – ovaj virus ne zanima imate li novac, imate li moć, koje ste boje kože i nacije. Ne, ništa od toga njega ne zanima. Konačno smo svi isti!

Virus i dalje šeta planetom i čeka da dođete pameti, da postanete ljudi, a od vas zavisi kada će njegovom putovanju doći kraj!